Uopšte mi se nije bio svideo! Plakao sam na sav glas…
I, iako su svi oko mene bili srećni, ja sam bio… razočaran! Jednostavno, nisam znao šta da radim sa njim…
Međutim, vremenom, počeo sam da uviđam da je lep! Lep na neki sirov način! Verovatno sam se bio navikao na njega…
A onda sam počeo da ga istražujem… Otkrio sam trista čuda! Osetio sam da može da bude lak kao pero, ali i težak kao tuč! Video sam i kako dolazi i kako odlazi! Čak sam ga naučio i da mi donosi radost! Mogao bih do sutra da nabrajam, a ne mogu ni da zamislim kakve sve tajne još krije…
Ne mogu da kažem… Neki put bih uživao u njemu, a ponekad mi je bio stvarno odvratan! Ali bih sada definitivno rekao… Da, volim ga!
Ono što mi se nekako uvek izmigolji i ostane misterija, jeste njegova upotrebna vrednost! I nikako ne bih voleo da umrem pre nego je otkrijem…
————————-
Ps. Mama, srećan rođendan! I hvala za najlepši poklon koji sam ikada dobio! 🙂
Оставите одговор