– Evo ga! Znao sam da je ovde!
– A šta ćemo da im radimo?
– Sumnjam da ćete da ih nahranite, ili samo posmatrate… A mogli biste mnogo toga od njih da naučite! Pogledajte samo kako su vredni…
– Evo ga! Znao sam da je ovde!
– A šta ćemo da im radimo?
– Sumnjam da ćete da ih nahranite, ili samo posmatrate… A mogli biste mnogo toga od njih da naučite! Pogledajte samo kako su vredni…
Sinoć sam stvarno bio umoran. Đaci i kompjuter su mi iscrpli i poslednji kvant energije. Bar mi se tako činilo kada je trebalo da presvučem Adrijana i namestim krevet.
Krenuo sam da ga skidam a on se otimao i kikotao. Umalo mu tada nisam rekao da se smiri jer nisam raspoložen za igru.
Ali, umesto toga, udario sam sebi ćušku, zapitao se da li sam poblesavio i počeo da ga golicam i kobajagi jurim po krevetu!
Njegova razdraganost, (o)smeh i zadovoljstvo su me toliko opčinili da sam se ubrzo osećao odmorno i srećno!
Rešio sam da to zabeležim da ni ubuduće ne bih odbijao poziv na igru.
Koliko puta si napravio igru kada je trebalo da uradiš nešto važno, nešto što odrasli rade, a da istovremeno razonodiš dete? Svaki put?
I kako si se osećao dok si to radio? Bilo ti je lakše i nisi se opterećivao toliko da ne bi prenosio detetu loše vibracije?
Pa onda napravi igru od „ozbiljnih“ stvari i za svoje unutrašnje dete! Uvek kada pomisliš da će ti sledeći korak biti težak, ti ga pretvori u igru i zabavi se dok ga sprovodiš u delo.
Napravi avion od lego kocki i vini ga u vazduh. Ne mora da ima kabinu, ni točkove, može da bude i od papira, samo neka te ponese na daleka putovanja.
Zamisli od svoje papuče ili cipele da je prekookeanske brod, i hrabro upravljaju njime kroz oluje vetrove ili talase.
Neka ti daljinski upravljač bude svemirski brod, poslat da istraži i kolonije nove svetove. Spusti ga na Novu Zemlju i počni sa izgradnjom zvezdinih kapija.
Igraj se kao dete, da bi se probudilo tvoje unutrašnje dete i podsetilo te koliko fantastičan ovaj svet može da bude.