Život (ne)ispunjen strašću/Zapleši Tango

0
420
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner

160.jpg

Često se susrećem sa pitanjem odakle mi snaga i hrabrost da se u koštac uhvatim sa strašnom bolešću i da nakon svega ostanem “normalna”. Još nisam otkrila šta podrazumijevaju pod tim pojmom “normalna”. Odgovor na prvi dio pitanja znam.

Kao u onom vicu, kad kažu “Za pare se ne brini. Para nema.”, tako i ja. Za snagu i hrabrost se ne brinem, toga nemam. Zato imam strasti. Taman dovoljno za izvoza. Strasti da me pokrene da učinim sve što su mi govorili da neću moći.

Kao i svi (ne)normalni provedoh 46 godina sanjajući otvorenih očiju. Često uhvatim samu sebe kako, u prepunoj prostoriji, gledam u neku tačku, a mislima sam milion kilometara daleko. Vrtim neke svoje filmove. Nit šta vidim a čujem još manje. Pa me, oni koji se zadese u istoj prostoriji, moraju dozivati ili mi rukama ispred očiju mahati. Valjda da mi skrenu pažnju. Ponekad se trznem. Uz neki zbunjeni osmjeh se, na tren, vratim i pokušam da skoncentrišem na riječi koje dolaze od njih. Većinu vremena dobiju samo zbunjeni osmjeh i klimanje glavom…..ali obično ih ni ne čujem. Vraćam se tamo odakle su me na taj kratki momenat “izvukli.”

Tamo, negdje daleko, živim u svojim mislima. U glavi ispisujem rečenice koje ću kasnije prepisati na prazan ekran. Tu razgovaram sa ljudima kojih u (ne)”normalnom” svijetu odavno već nema u mojoj blizini.
Sjedim sa svojim sinom na balkonu i u tišini posmatramo more kako se talasa. Lijepo nam je. On sa vremena na vrijeme dotakne moju ruku, kao da tim dodirom želi da mi kaže “Mama, tu sam. Dobro je.”
Kćer me ne ruži što doslovno živim od kafe i cigareta. Nismo promjenile uloge. Ona je kći a ja i dalje mama. Naiđe i ona i spusti usne na moje užareno čelo, prošapće “Mačko, tu sam. Dobro je.”

Ponovo sam “ona stara”. Ništa me ne boli. Lijeva me ruka služi. Sjedim za svojim klavirom. Na njemu nije poredana moja šminka i nakit. Više nije samo skupocjena polica u sobi. Prašina je obrisana, note uredno složene. Metronom uključen, drži me u taktu. Una corda pretvara muziku, koja izlazi pod mojim prstima, u nježan, baršunast zvuk.
Željela sam biti koncertni pijanista. Još uvijek jesam. U mom (ne)”normalnom” svijetu. Na pozornici, za klavirom, u dugačkoj crvenoj haljini do poda.
U nekim drugim životima bila sam u istoj pozi, ali za drugim klavirom. U dnevnoj sobi u Wichiti. Dok sam svirala, na klavirske dirke, lagano su otpadali dugi pramenovi moje kose.

Gore, na terasi moje kuće, na vrhu “Orlovog Gnijezda” nas dvoje plešemo tango. Zalazak sunca…najljepši na svijetu. Sigurna sam u njegovim rukama. Ne vrti mi se u glavi. Ne klecaju mi koljena. Nema ni mučnine. Srce u grudima lupa ravnomjerno, bez preskakanja. Ne borim se za vazduh. Nisam se morala odmarati nakon svake druge stepenice dok sam se penjala gore, na vrh svijeta. Ništa me ne boli. Ja sam u svojoj, već pogađate, crvenoj haljini, dugoj do poda. Što je najvažnije…On je tu. Drži me u rukama. I vodi me u smjeru suprotno od kretanja kazaljke na satu. Lagano na prstima, iskorak lijevom nogom unatrag. Potom desnom. Pogled preko desnog ramena…

Zašto sam izabrala da sa njim plešem baš tango? Zato što tango nije ni muzika, ni ples. Već strast i život. Razgovor naših dvaju tijela, a bez i jedne izgovorene riječi. To je tajna, sreća, tuga, strast. Zavođenje. Duga emocija. Od ekstaze do bola. Enrique Santos Discépolo, Argentinski dramski pisac i kompozitor o tangu, rekao je, “Tango je tužna misao koja se pleše.” Ples dvaju tijela a jednog srca.

Tango je, u istoriji, tek treći po redu ples koji su izvodili muškarac i žena okrenuti licem u lice. Prvi je Bečki Valcer 1830-tih godina. Potom je 1840-tih zavladalo ludilo Polke, da bi 1857 na scenu stupio Tango. Nastao u bordelima Buenos Airesa, jedinom mjestu gdje je viša argentinska klasa imala mogućnost da se miješa sa običnim narodom. Uz živu muziku koja je svirala i u ogromnom deficitu nježnijeg spola (100.000 više muškaraca nego žena), muškarci su bili primorani da se bore za naklonost žena plesom. Rijetki su bili trenutci kad su ih tako mogli slobodno držati u svojim rukama.

Godine 1909. argentinski mornari donjeli su ga u Marseille. 1912, kao požar, zahvatio je Paris. 1913 godine tango je zaveo cijeli svijet.

Izabrala sam u životu da plešem tango jer tu je On taj koji me vodi. Tu sve kipi od strasti. To nije ona prolazna eksplozija osjećaja, kao afekat, snažno, kratkotrajno uzbuđenje koje u napetošću mišića brzo izgori i nestane. Strast je trajno usmjerenje čitave čovjekove duše. Kombinacija ljubavi i mržnje. Kad satima sviraš jednu te istu skalu, sve dok ti koža na jagodicama prstiju ne popuca…i to sam radila.

Tango…On i ja…terasa na vrhu “Orlovog Gnjezda”, zalazak sunca, krvavo crvena haljina, crna duga kosa, ljubav, strast, želja, čežnja…sigurna u Njegovim rukama, pogled preko desnog ramena…osmjeh kroz suze pune bola…Strast…to je samo jedan korak do ludila.

Zapleši tango…sa nekim koga voliš…to je život ispunjen strašću…

Original: onkazeonakaze.blogspot.com

Foto&Video&Tekst preuzeti sa portala ForensicSoul
Izvor: ForensicSoul

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here