Transformacija energije

0
94
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner

64.jpg

TRANSFORMACIJA ENERGIJE

Mi smo podijeljeni na centar i periferiju. Tijelo je periferija. Mi poznajemo tijelo, poznajemo periferiju. Mi poznajemo okolinu, ali ne znamo gdje se nalazi centar. Kada se izdisaj susretne sa udisajem, kada se sjedine, kada ne možeš prosuditi da li je to udisaj ili izdisaj, kada je teško odrediti i zacrtati da li je dah ušao ili izlazi, kada je dah prodro i kada izlazi napolje, tada postoji jedan trenutak prožimanja, fuzije. Tada dah niti izlazi niti ulazi. Tada je dah statičan. Kada se on kreće ka vani, on je dinamičan; kada se kreće ka unutra, i tada je dinamičan. Kada on nije nijedno od to dvoje, kada je tih, nepokretan, ti si tada blizu centra. Fuziona tačka udisaja i izdisaja je tvoj centar. Pogledaj to na ovaj način: kada dah udje, gdje odlazi? On dotiče svoj centar. Kada izlazi, odakle izlazi? On izlazi iz tvog središta. Tvoj centar se treba dotaći. Upravo zbog toga tao i zen mistici kažu da centar nije u tvojoj glavi. Pupak je tvoje središte. Dah ide do pupka, a onda se vraća natrag. On uvijek ide do centra. Kao što sam vam rekao, to je most izmedju vas i vašeg tijela. Ti poznaješ svoje tijelo, ali ne znaš gdje ti je centar. Dah neprestano ide do centra i izlazi iz njega ali mi obično ne dišemo dovoljno duboko, ne uzimamo dovoljno zraka. Tako se dešava da obično to i ne ide do središta. U najvećem broju slučajeva to ne ide do centra. Zbog toga se svi obično osjećaju „neusredsredjeni“; svi se osjećaju kao da su izbačeni iz centra. U čitavom savremenom svijetu, oni koji uopšte i mogu razmišljati, osjećaju da su izgubili središte.

Pogledaj dijete dok spava. Osmotri njegovo disanje. Dah ulazi; stomak se podiže. Pluća ostaju netaknuta. Upravo zbog toga djeca imaju nerazvijena pluća ali imaju veoma dinamični stomak.

Dah ulazi, a stomak se izdiže; dah izlazi, stomak ide naniže.

Stomak se pokreće. Djeca su uvijek u svom centru, usredištena. Upravo zbog toga su vesela i srećna, tako blaženstvena i ispunjena energijom – neumorna: tako preplavljena životom i uvijek prisutna, nikada ne misle o prošlosti ili budućnosti. Dijete može biti ljuto, gnjevno: kada je ljutito, ono je sasvim ljutito; postaje sama ljutina. Tada je i ta njegova ljutina jedna prelijepa pojava. Kada je osoba potpuno razljućena, taj gnjev ima osobenu ljepotu jer neka potpuna radnja, nešto potpuno ima u sebi uvijek ljepotu. Ali ti ne možeš biti ljut i lijep. Ti ćeš postati ružan jer je djelimičnost uvijek ružna. I to ne samo sa gnjevom: kada voliš, ti si ružan jer voliš djelimično, fragmentarno. Ti nijesi potpuno, totalno u tome. Pogledaj svoje lice kada nekoga voliš, kada vodiš ljubav sa nekim. Nastoj da vodiš ljubav pored ogledala i da promatraš svoje lice: ono će biti ružno, životinjski izobličeno. I u ljubavi tvoje lice postaje ružno? Zašto? Ljubav je, takođe, izvjesni konflikt za tebe. Ti i tu nešto štediš. Ti se daješ veoma škrto. Čak i u ljubavi nijesi potpun. Ti se ne daješ sasvim, potpuno.

Dijete je i u gnjevu potpuno. Njegovo lice tada sija odredjenom ljepotom; ono je tada sasvim prisutno, ovdje i sada. Njegova ljutina nije nešto povezano sa prošlošću ili sa budućnošću; ono sa time ne kalkuliše. Ono je samo ljutito. Dijete je u svom centru. Kada si i ti u svom centru, ti si tada potpun. Bilo što da tada radiš biće jedan jedan čin. Dobro ili loše, to će biti potpuno. Kada si parcijalan, kada si izvan svog središta, svaki tvoj čin će biti samo djelimično tvoj. Tada tvoja cjelina ne djeluje – tek samo odredjeni dio. A taj dio nastoji da se suprotstavi cjelini; odatle i ta ružnoća.

Svi smo bili djeca. Zašto se dogodilo kada smo odrasli da je naše disanje postalo plitko i površno? Ono nikada ne stigne do trbuha; ono nikada ne dotakne pupak. Ako bi pošlo više u dubinu, ono bi bilo znatno manje površno. Ali vaše disanje samo dotakne pluća i izadje van. Ono nikada ne stigne do centra. Ti si uplašen centra. Ako bi otišao do centra, morao bi biti potpun. Ako želiš biti djelimičan onda je ovo mehanizam za postizanje tog cilja.

Ti voliš: ako bi disao iz centra, ti bi u tome tekao potpuno. Ti si uplašen. Uplašen si da budeš ranjiv, da budeš otvoren prema drugome, prema bilo kome. Ti možeš zvati njega svojim ljubavnikom; možeš je zvati svojom voljenom, ali si uplašen, ti se plašiš druge osobe. Neko je tu prisutan. Ako si potpuno otvoren, nježan, ti ne znaš što će se dogoditi. Tada si potpun, u jednom drugačijem smislu. Ti se plašiš da se potpuno daš nekome drugome. Ti ne možeš disati; ne možeš duboko disati. Ti ne možeš opušteno disati tako da to ode do tvog centra – jer kada trenutak disanja ode do centra, tvoje radnje tada postaju potpunije, predanije. Pošto si uplašen da budeš potpun, ti i dišeš tako plitko i površno: dišeš samo minimalno. Tvoje disanje nikada nije maksimalno. Upravo zbog toga, život ti biva beživotan. Ti živiš sa minimumom, a ne sa maksimumom; ti možeš živjeti sa maksimumom ali će onda život biti preplavljen. Tada može biti nevolja. Ti ne možeš biti suprug, ona ne može biti supruga – kada je život preplavljen izobiljem. Sve će tada biti drugačije. Ako je život preplavljen tada će i ljubavi biti u izobilju. Tada se ti nećeš moći zgrčiti kod jednoga, nećeš se morati prilijepiti za jednu osobu. Ti ćeš se tada kretati svugdje; ti ćeš ispunjavati tada sve dimenzije. A tada će um osjetiti opasnost, zato je bolje ne biti životan. Što si umrtvljeniji, to si i bezbijedniji. Što si mrtviji, sve bolje držiš stvari pod svojom kontrolom. Ti se možeš kontrolisati: tada ostaješ gospodar. Ti osjećaš da si gospodar jer to možeš kontrolisati. Ti možeš upravljati svojim gnjevom, možeš upravljati svojom ljubavlju, možeš sve kontrolisati. Ali sva ta kontrola je moguća samo na minimalnom nivou tvoje energije.

Svako mora imati osjećanje, prije ili kasnije, da postoje trenuci kada se minimalni nivo mijenja u maksimalni. Ti ideš vani na obližnji brežuljak. Iznenada si van grada i van njegove obrobljenosti. Osjećaš se slobodnim. Nebo je prostrano, šuma je zelena, a vrhovi planina dotiču nebo i oblake. Iznenada ti duboko udahneš. Ti možda i nijesi to primijetio. Kada odeš ponovo na neki brežuljak, nastoj da to osmotriš.

To nije bilo zbog tog brežuljka, zbog visine i razredjenosti zraka. To je bilo tvoje disanje. Ti uzmeš duboki dah i udahneš: „Ah!

Ah!“ Ti tada dotakneš centar, bivaš potpun na jedan trenutak, i sve je tada blaženstveno. To blaženstvo nije došlo od visinske razlike. To blaženstvo je dospjelo iz tvog centra. Ti si to nenadno, iznenada, dotakao. Ti si bio zabrinut u gradu. Svugdje okolo tebe su bili drugi i ti si bio pod stalnom samokontrolom. Ti nijesi mogao vrisnuti, zaurlati, nijesi se mogao smijati. Kakve li nesreće! Ti nijesi mogao pjevati i plesati na ulici. Bojao si se od svega. Policajac je bio tu negdje iza ugla, ili je svještenik to posmatrao, sudija, ili policajac ili neki moralist. Uvijek je neko bio iza ugla tako da ti nijesi ni mogao plesati na ulici.

Bertrand Rasel je negdje rekao: „Ja volim civilizaciju, ali mi smo platili previše veliku cijenu za to.“ Ti ne možeš plesati na ulici, a kada odeš na usamljeni brežuljak, tada plešeš. Ti si tu sam, samo je nebo iznad tebe – a nebo nije ropstvo. To je otvaranje, potpuno otvaranje – prostrano, beskonačno. Iznenada ti uzimaš duboki dah: to dotiče tvoj centar i izaziva blaženstvo. Ali to neće trajati predugo. Za sat ili dva, taj uzvišeni brežuljak će nestati. Ti možeš biti tamo ali brežuljak će nestati. Tvoje brige će se vratiti. Ti počinješ razmišljati da telefoniraš u grad, da napišeš nekome pismo ili počinješ razmišljati kako za tri dana treba da se vratiš u grad, počinješ praviti raspored. Tek što si stigao, a već počinješ da praviš planove za povratak. Ti si tako natrag. Taj duh nije od tvoje stvarnosti. To se iznenada dogodi. Upravo zbog takve situacije, brzina se mijenja. Ti si bio u jednoj novoj situaciji. Ti ne možeš tu disati na stari način zato se na jedan trenutak novi dah pojavi. To dotiče tvoj centar i ti bivaš izložen blaženstvu.

Šiva kaže da ti svakog trenutka dotičeš svoj centar, ili ako ga ne dotičeš da ga možeš dotaći upravo svakog trena. Uzmi duboko i lagano dah. Dotakni centar; nemoj disati iz pluća. To je trik. Civilizacija, obrazovanje, moral je nametnuo plitko i površno disanje. Biće veoma dobro da prvo odete duboko u svoj centar jer, inače, drugačije nećete moći duboko disati. Sve dok čovječanstvo ne prestane da potiskuje seks, čovjek neće moći pravilno disati.

Ako dah ode sasvim duboko do stomaka, to će dati energije seks centru. To dotiče seks centar, to podstiče seks centar i iznutra, daje mu finu masažu. Tako seks centar postaje aktivniji i življi.

Civilizacija je uplašena seksa. Mi ne dopuštamo našoj djeci da dotiču svoj seksualni centar, svoje seksualne organe. Mi im govorimo: „Prestanite, ne dirajte to!“ Pogledajte samo djecu kada diraju svoje genitalije, a vi kažete: „Prestanite“ – samo osmotrite tada njihovo disanje. Kada kažete: „Prestanite! Nemojte dirati to!“, njihov dah će zastati i nastaviti znatno pliće i površnije. Taj njegov centar tada ne dotiče samo njegova ruka, njegovo disanje duboko prodire tada do njegovog seksualnog centra. Ako njegov dah to duboko dotiče, onda je veoma teško da ruka stane. Ako bi ruka stala, tada bi, nužno, i dah bio površan, i dah bi zastao, nikako ne bi stigao do centra.

Mi se bojimo seksa. Niži dio tijela nije samo fizički niži, to postaje i psihološki niže: to postaje niže i kao vrijednost. Ono je prokleto kao „niže“. Zato ti kažu da ne ideš dublje već da ostaneš površan. Na sreću, mi dišemo naniže. Kada bi se morala prihvatiti neka sugestija, oni bi promijenili sav mehanizam disanja. Ti propovijednici bi tražili da se diše naviše, oni bi dozvoljavali da se samo diše prema glavi. Ti tada ne bi nikako mogao osjetiti seks. Ako bi htjeli da stvorimo neseksualno čovječanstvo, mi bi tada morali da izmijenimo sav sistem disanja. Tako bi samo dah išao prema glavi, prema „sahasrar“ (sedmom, i najvišem, centru koji je u glavi) i vraćao se u usta. To bi bio čitavi put: od usta do sahasrara. To ne bi smjelo ići dublje, jer je opasno ići tamo. Što dublje ideš unutar sebe, to ideš dublje i niže unutar svog bića, ideš ka dubljim nivoima biologije. Ti dospijevaš tako do centra, a taj centar je upravo blizu seks centra. To mora da bude tako jer je seks život.

Pogledaj to i sa ove strane: dah je život koji ide odozgo nadolje; seks je život samo sa drugog kraja: odozdo ka naviše. Seksualna energija teče isto kao što teče disajna energija. Disajni prolaz je u višem tijelu, a seksualni prolaz je u nižem dijelu tijela. Kada se oni dvoje susretnu, tada stvaraju život; kada se oni sretnu, stvara se biologija, bio-energija. Zato ako si uplašen seksa, stvori distancu između to dvoje. Nemoj im dopustiti da se susretnu. I stvarno, civilizovani čovjek je i kastrirani čovjek: zbog toga mi ne znamo ništa o disanju,i zato će ova sutra biti teška za razumijevanje.

Šiva kaže: „Uvijek kada udišeš i izdišeš, kada se ta dva daha prožimaju, u tom trenutačnom dodiru, tvoj centar se ne ispunjava energijom, ispunjava se snagom.“ On je koristio veoma kontradiktorne izraze: „ne-ispunjava energijom, ispunjava snagom.“

To je neenergetsko usled tvog tijela, tvog uma, to ne može dati nikakvu energiju.

Tvoja tjelesna energija nije tu, tvoja umna energija nije prisutna zato je to tako ne-energetsko. Ali to je i ispunjeno snagom jer ono ima Kosmički izvor energije. Tvoja tjelesna energija je samo pokretačka energija. To nije ništa drugo do gorivo za tvoj rad. Ti nešto jedeš, nešto piješ: to ti daje energije. To upravo daje goriva tijelu. Ako prestaneš jesti i piti, tvoje tijelo će zamrijeti. Ne baš sada; za to će biti potrebno vrijeme od tri mjeseca, jer ti u sebi imaš još neke rezerve pokretačkog goriva. Ti si akumulirao više energije; ti možeš živjeti najmanje tri mjeseca tako. To će se kretati; ti imaš rezervoar. Za bilo kakvu nuždu, za bilo koju priliku, ti trebaš tu rezervu. To je „pokretačka“ energija. Tvoj centar ne dobija bilo kakvo pokretačko gorivo. Zbog toga Šiva i kaže da je to neispunjeno energijom. Tvoj centar ne ovisi o tvom jelu i piću. To je povezano samo sa Kosmičkim izvorištem; to je upravo Kosmička energija. Zbog toga on i kaže „neispunjeno energijom, ispunjava se snagom“. Onog trenutka kada osjetiš centar odakle dah izlazi ili ulazi, taj pravi trenutak fuziranja, to mjesto stapanja dva daha, ako to možeš osjetiti – taj centar, ako možeš biti svjestan toga – to je PROSVJETLJENJE.

KNJIGA TAJNI

Povratak

Tekst: © Osho International Foundation
Izvor: OSHO Informativni centar Montenegro

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
Previous articlePsihoterapija kao odskočna daska u kvalitetniji život
Next articleZvuci tišine
"Moja poruka nije doktrina, nije filozofija. Moja poruka je svojevrsna alhemija, nauka preobražaja, zato samo oni koji su voljni da umru onakvi kakvi su sad, i da se ponovo rode u nečemu novom koje nijesu ni mogli pojmiti, trenutak je upravo sada... samo oni hrabri ljudi će biti spremni da slušaju jer je takvo slušanje riskantno. Slušajući, vi preduzimate prvi korak ka vlastitom preporođenju. Zato to nije neka filozofija od koje možete načiniti ogrtač i hvaliti se okolo sa tim. To nije neka doktrina u kojoj ćete naći zaključke za vaša uznemirujuća pitanja. Ne, moja poruka nije verbalna komunikacija. Ona je daleko riskantnija. To nije ništa drugo do umiranje i preporađanje."

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here