SMRT – II deo

0
115

31.jpgSMRT – II deo

Smrt je uvijek negdje blizu. Ona je skoro kao vaša sjenka. Možete biti toga svjesni, možete biti nesvjesni, ali ona vas prati od prvog trenutka vašeg života do posljednjeg trenutka. Smrt je proces kao što je i život proces, i oni su skoro zajedno, nalik dva točka volovskih kola. Život ne može bitisati bez smrti; niti smrt može bitisati bez života. Ali naš um ima suludu želju: mi želimo samo život a ne i smrt.

Mi ne vidimo egzistencijalnu istinu, mi se uvijek vežemo za naše lude želje. Svaka želja koja ide protiv prirode je suluda. A ta želje je skoro u svakom živom stvoru, ne samo u ljudskim bićima. Čak se i drveće boji smrti ali drveće to zaboravlja. Oni nijesu svjesna bića, oni su sasvim nesvjesni – duboko uspavani. Ali vi ste malo budni: vi možete osjetiti prisustvo smrti. Zato vam se otvara mogućnost za dublje razumijevanje: da su život i smrt zajedno, dvije krajnosti jedne iste energije. Život je aktivna sila, a smrt je neaktivna sila. Život je pozitivni elektricitet, a smrt je negativni elektricitet, ali oni ne mogu biti odvojeni.

Ti kažeš: „Kada odlazim na vaše predavanje, moje srce drhti od straha; osjećam kao da ću umrijeti.“

Oni koji su svjesni, svjesni su da je smrt moguća svakog trena – već sljedećeg trenutka možete otići. Ta svjesnost vam pomaže da živite ovaj trenutak što je dublje moguće, jer smrt vam može presjeći korijenje bez ikakgvog obavještenja, bez ikakvog prethodnog nagovještaja: „Ja dolazim!“ Ona samo dođe. Vi to saznate tek kada se dogodi. Ali to i nije najveća nesreća. Najveća nesreća je ta da kada imate šansu i mogućnost da živite, vi ne živite – vi to odlažete.

Život je prilika – smrt je na drugom kraju konopca. Ako razumijete smrt, vaš život će postati moćan i potpun. Ali umjesto da shvatite smrt, vi postajete obuzeti njome. Zato srce počne da drhti od straha. A strah vam uopšte neće pomoći, strah će još više obuzeti vaš um. Nikakvo razumijevanje ne može proisteći iz straha. Zato kada osjetite strah, to je izuzetna prilika da shvatite da je život trenutačan, on je prolazan, on je sačinjen od iste građe od koje su načinjeni snovi. Koliko stvarni vam izgledaju snovi dok spavate – zapravo, još stvarniji od vaših iskustava dok ste budni. Možda nikada nijeste pomislili o tome ali dok ste budni možete posumnjati: „Možda je ovo što vidim samo san“. Možda sam ja san, možda ste vi san, možda se čitava ova zajednica događa samo u snu. Ubrzo ćete se probuditi i otkriti: „Bože moj, to je bio samo san.“

Da li ste ikada posumnjali u smrt? Postoji mogućnost dok ste budni da posumnjate, da sumnjate u stvarnost koja vas okružuje. Ali dok spavate, vi ne možete ni pomisliti da posumnjate u postojanje sna. On je tako stvaran, on je stvarniji od stvarnosti. Da li ste ikada posumnjali u neki san, pomislili da je to što vidite možda samo san? Onog trenutka kada posumnjate, vi se probudite, i tada je san odmah okončan. San može postojati samo ako ste sasvim uspavani, toliko duboko da nikakva sumnja, nikakvo nepovjerenje se ne može pojaviti u vama. Ali, onima koji razumiju i život i smrt kao dva aspekta jedne stvarnosti, san i takozvana stvarnost vaše budne svijesti nijesu u osnovi različiti. Isto kao kada se ujutro probudite i završite život snova, tako se jednoga dana nakon smrti probudite u nekoj drugoj stvarnosti, i sve što je bilo do tada stvarno – tih sedamdeset godina – postane samo san. Čak ni traga od toga ne ostane u vašoj svijesti.

Smrt je stalno podsjećanje: „Ja mogu dođi svakog trenutka. Budite pripremljeni.“ A što je priprema? Priprema je: živite život potpuno, veoma snažno, izgarajte u tome tako da nema negodovanja kada smrt dođe, nema gunđanja. Vi ste sasvim spremni jer ste u potpunosti proživjeli ovaj život, upoznali ste sve njegove tajne – nema više nikakvog smisla da živite. Smrt je došla baš u pravi čas, kada ste i sami pomislili da ćete umrijeti. Ja nazivan onu smrt savršenom koja dođe u trenutku kada i ti pomisliš: „Dosta je.“

Smrt je došla, i vi shvatite da ste život živjeli u potpunosti, i sada nema nikakvog smisla da više dišete, da hodate i nepotrebno spavate – jer se više ništa novo neće dogoditi. Tada je sve prošlost, i nema budućnosti. U takvom trenutku, smrt je dobrodošao gost. I dok nijeste spremni da smrti poželite dobrodošlicu, dobro znajte da ste propustili život. Oni koji osjećaju tugu i strah od smrti su ljudi koji su propustili voz. Ali u našoj nesvjesnosti, svi mi neprestano propuštamo taj voz. Voz se kreće svakog trenutka ispred vas, ali ga vi nekako propuštate.

Osho

Sat Chit Anand #16

Tekst: © Osho International Foundation
Izvor: OSHO Informativni centar Montenegro

SHARE
Previous articleSamoća vs. osama
Next article26 znakova da ste KREATIVNA duša
Ko sam ja? Bojana. Na jednom intervjuu su mi postavili pitanje: kako bih sebe opisala? Sasvim spontano mi je izletelo: JA SAM DETE PIRODE. I tad mi se lice ozarilo i biće mi se ispunilo toplinom. Ta rečenica ima dve ključne reči: dete i priroda. Dete u meni je ono što čini da se radujem malim stvarima, da se ushićujem istraživanjem, saznavanjem, i da istu stvar u različitim situacijama doživljavam drugačije; da umem da se durim (za nepravdu izrazito), ali i da brzo i iskreno praštam. Priroda je ono što me okružuje i što se nalazi u meni. Prirodna sila je bezgranična. More je moja strast, moja čežnja, moja uteha, moja baterija. Sjedinjavanjem sa morem rađa se u meni kreativnost, razblažiju brige, ljutnja i bes, raste radost, ljubav, poletnost. (Pošteno sam se isplivala pre ovog pisanija.) Zvuci iz šume zavise od doba dana, od godišnjeg doba i ko zna čega... nebitno je. Bitno je da su oni za mene tu, da ih čujem. Kao i mirisi – ciklame u jesen, borovina u sumrak, isparavanje kiše u leto, fortunela u cvatu na terasi, mimoze pokraj puta, tek upecana riba u čamcu... Priroda u meni – spontanost, život u sadašnjem trenutku, vera da me intuicija neće napustiti, izneveriti. Šta volim da radim? JA VOLIM DA VOLIM. (moj moto koji mi je sinuo u kasne sate jedne žurke, dok sam vozeći se na kancelarijskoj stolici išla po strelicu za pikado) Volim da sam sa Dušanom, Adrijanom i Vedranom, da plivam, da se družim, da eksperimentišem (posebno u kuhinji), da učim đake i da ja učim od njih, da sadim cveće i povrće u bašti i na terasi (da posmatram kako napreduje, da ga uberem, mirišem, jedem), da mazim mačku koja mi prede na stomaku i grudima... i tako u nedogled. Bez čega ne mogu da živim? Bez slobode i ljubavi, mada to su isprepletene stvari. ANĐELI LETE KAD SEBE OLAKO SHVATAJU! (Iz knige: „Osetite strah i suočite se s njim“ Suzan Džefers) A inače – ko sam ja (po formalnim shvatanjima): žena, majka dvoje dece; titula: magistar tehničkih nauka, područje organizacionih nauka za elektronsko poslovanje; zanimanje: privatna profesorica matematike, hemije i fizike; članica Mense.

LEAVE A REPLY