Home Magazin Pročitajte... Ništa nije slučajno

Ništa nije slučajno

0
802

200.jpg

Godinama je internetom kružila priča „nepoznatog autora“ u kojoj govori o tome da u životu ama baš ništa nije slučajno. Ponajmanje ljudi koje na svom životnom putu upoznajete i koji sa vama provedu određeni period vremena podijeljen na tri kategorije.

Oni koji dođu u Vaš život sa razlogom.
Iznenada se stvore kraj Vas i ostanu kroz emotivne turbulencije. Pruže Vam podršku onda kad Vam najviše treba, uzmu za ruku ili stanu rame uz rame i krenete zajedno kroz zamršene životne puteve. Fizički, emocionalno ili duhovno, postanu zvijezda vodilja. Kao dar sa neba i odgovor na molitvu. Po “završenoj misiji” odlaze iz Vašeg života na isti način na koji su se pojavili. Zadatak ispunjen, potreba zadovoljena, molitva ispunjena. Vrijeme je da se putevi raziđu. I to je sasvim u redu.

Oni koji dođu na sezonu.
Sezonci dolaze kad je vrijeme da se savlada još jedna životna lekcija. Kad je vrijeme dijeljenja, rasta ili učenja. Sa sobom donose duševni mir, razdraganost, neku vrstu adrenalinske avanture i puno smijeha. Nauče Vas da je sasvim u redu učiniti nešto što ste uvijek željeli ali niste imali hrabrosti uraditi. I onda je sezona gotova i vrijeme je da se ide dalje. Tako je to u životu. U prijateljstvu. I u ljubavi. Sezoni dođe kraj.

Oni koji dođu i ostanu za cijeli život.
Ovi što ostaju za cijeli život su ti koji nas uče najteže i najljepše životne lekcije. Stvari i sitnice na kojima treba raditi i satkati neraskidive, nevidljive veze koje će nas vezati čitavu vječnost. Treba razumjeti lekciju, voljeti tu osobu i primijeniti naučeno na sve veze i ljude u svom životu. Kažu da je ljubav slijepa a prijateljstvo vidovito.
Ovi “cjeloživotni” su također nepredvidivi. Pojave se pa nestanu na dugačke periode koji ponekad traju decenijama. Onda jedne noći, sasvim iznenada, vrate se na svoje mjesto u tvom životu i sa sobom donesu vihor uspomena. I razvale te, onako skroz na skroz. Vrate kazaljke sata. Vrate sjećanja. Vrate neke davne snove. Vrate najljepše godine. Ma vrate ti tebe…

Sadašnjost, godina 2015, mjesec Jun
U facebook inbox-u među “ostalim” porukama čeka notifikacija. Ime: Aida. Ne trzam puno jer misli su mi zbrkane i negdje jako daleko ali odlučim da odmah pročitam šta ima da mi kaže djevojka lijepog imena.

Eh Farah, Sarajevo, Muzička škola, djetinjstvo…

Istog trena mi se sve vrati. Od prije 30 i nešto godina. A kao da je jučer bilo. I mojih snova. Da budem koncertna pijanistica. Da nastupam na pozornici pred ulaštenim crnim klavirom. U crvenoj haljini do poda, kose puštene u slap niz leđa.

Pred očnim kapcima mi se u nevjerovatnoj brzini odmota čitav taj film, kao iz prošlog života. Dvije djevojčice. Aida i Farah. Godina 1980 i neka. Vječite sanjarke.

I sad se sjećam boje tvoga glasa, malih pletenica u kosi, šetnje gradom nakon Muzičke. U Sarajevu sam svo vrijeme. Udala se, rodila moju Farah 1993…Nisam te nikada zaboravila…Moja kćerka nosi ime…

Srce me steže. Smije mi se i plače u isto vrijeme. Znam da mi nije došla slučajno, moja mila Aida. Moja tadašnja druga polovina. U onim bezbrižnim snovima kad je jedini problem bio izabrati boju haljine, preživjeti ispit iz klavira pred komisijom, proći solfeggio. Imali smo običaj otići u sarajevsku katedralu prije ispita. Vjerovali da nam svaka molitva pomaže, kom god bogu bila upućena.

Pitam je kako me je uopšte pronašla poslije tolikih godina? Ja sam tako davno otišla iz svog grada, smucala se po svijetu. Iza sebe ostavila sve svoje snove. Nisam sobom ponjela ništa. Čak ni stare slike nemam.
Kako to da me pronašla baš sada kad se odjednom osjećam tako umorna i prazna? Kad krenem da pišem i stanem jer mi riječi presušile. Kao da se nešto u meni slomilo i srušilo.

Kako sam te našla…nedavno sam čitala nešto na netu i vidim priču, ime, pročitam je, spominje se klavir, ljubav, znala sam da si ti. Da, ništa nije slučajno. Ti i ja smo se naglo rastavile, naglo si otišla u Beograd ili neki drugi grad, ne sjećam se više ali uvijek si mi nedostajala, naše priče, šetnje. Sada me moja Farah na sve to sjeća…“

Poruke lete kroz eter. To je onaj momenat kad čitav život doslovno uguraš u nekoliko rečenica. Ovo je jedno od onih prijateljstava koje može „pauzirati“ decenijama i onda odmah nastaviti kao da pauze nikad nije ni bilo. Kada silni kilometri i vremenske zone nikako ne mogu poremetiti tu ravnotežu uspostavljenu ko zna kada…nekada jako davno u hladnim, kamenom popločanim hodnicima Muzičke Akademije grada Sarajeva.

Prošlost, Sarajevo, godina 1980 i neka
Moja Aida, šašava, otkačena djevojčica, Janis Joplin Sarajeva. Duge ravne kose, ciganskih suknji, crne pelerine, lančića i marama oko ruke.. Bila je posebna. I mračna i nasmijana. Kao sestra bliznakinja, odraz u ogledalu, moja druga polovina.

Kakve li smo samo snove sanjale dok smo ispisivale svoja imena na note? Šta li nas je tada brinulo dok smo sa strahom očekivale ispite u hodnicima? Da li će nam prsti dodirnuti pogrešne tipke na klaviru? Jesu li skale i sonate dovoljno dobro uvježbane? Ko će biti u komisiji? Hoćemo li se sjetiti svake pauze, u sebi ispravno odbrojati taktove? Da li će mo ikada stići do te pozornice, reflektora i ulaštenog sjajnog crnog klavira?

Tada nismo ni slutile šta nas čeka. Da će nam se putevi razići i da će proći čitav jedan život pun mnogo većih strahova, smrti i suza…sve do noći 20. Juna 2015 kad nas je ponovo spojila priča o jednom klaviru i jednoj davno zabranjenoj ljubavi iz Sarajeva grada.

Te prve noći pred odlazak na spavanje mi je napisala

Molim te, piši mi o svemu, kako si, da li si sretna… Grlim te!”.

Ujutro me je u inboxu dočekala druga poruka.

“Provela sam noć s tobom, čitajući tvoje priče, čitajući i proživljavajući. Poželjeh u jednom trenu odgristi jedan komad svog mesa, vlastitim zubima, zbog pitanja koje ti ostavih nakon našeg jučerašnjeg razgovora koji me preplavio ljepotom našeg odrastanja. Pitanje – da li si sretna. Da, sretna si, odgovorit ću sama sebi na svoje pitanje. Da, i ja sam sretna jer ti ipak mogu reći, uprkos svemu, prvenstveno vremenu koje smo ostavili iza sebe, ili je ono nas ostavilo iza sebe, koliko mi je značilo druženje s tobom…
…Napisala si – pričaj mi o svemu. I željela sam pričati o svemu jer sam imala osjećaj da sam nasuprot svog ogledala, da gledam svoj lik u ogledalu i da mogu bez ikakve bojazni i ustručavanja pričati o svemu jer ko te može shvatiti bolje od svog vlastitog odraza u ogledalu. Odustala sam od pričanja o svemu jer nisam željala otvarati seharu svoje tuge, prisjećati se rata, rađanja svoje Farah te strasne 1993. godine, gladi, žeđi, zatomljenog vriska, smrti, mrtvih na ulicama našeg grada i straha…
…Ti možeš razumjeti svaku narednu riječ koju neću napisati. Ti to znaš. Tebi ne trebam pisati o strahu koji je postao moj vjerni pratilac. Toliko je vijeran da mi ne dopušta da se budim smirena, da utonem u san smirena…
…Ovdje ću prestati pisati o strahu. Želim mu se narugati u ovom trenu i reći njemu, mom strahu, ali i tvom, koliko sam sretna što sam te pronašla jer nikada ti nisam uspjela reći koliko mi je značilo naše druženje, naše odrastanje. Da, sretna si. Da, sretna sam. Ti si moja plavooka, čičkava bogda koja je umjesto zjenica u očima imala san. I danas ga imaš. Kao i ja. Sretan ti 5 rođendan, djevojčice moja. Trebamo ponovno svirati i nositi notne zapise. Grlim te.”

Kako da joj objasnim da mi je svojim povratkom u moj život i ovim jednim pismom vratila volju i želju taman kad sam mislila da ću ipak dići ruke od svega i ponovo prestati pisati? Da sam opet hodala tankom linijom između jave i sna? Na tren stala i žarko poželjela položiti prste na crno bijele dirke i izgubiti se u zvuku klavira.

“Neću te više ometati, piši, piši… Da ne zaboravim… Zamisli, pila si kafu sa kćerkom moje radne kolegice, da sam znala da će te vidjeti, poslala bih ti milion zagrljaja.
Njena kćerka je Nela, predstava “Mahaluša”
S njenom majkom radim 15 godina…
Sve sam lagano uvezala, da si to ti, jer prije dvije godine mi ništa nije značio podatak da u Makarskoj živi žena koja ima isto ime kao moja kćerka.
Ovo se odnosi na Split.
Ništa nije slučajno…Piši, piši… Odoh prošetati malo, napokon malo toplija noć…
Grli te tvoje Sarajevo i ja”

Imala sam tu sreću da mi je baš u pravom trenutku vraćena jedna od onih „cjeloživotnih“. Tu je da me podsjeti da ne treba odustajati, ma koliko teško bilo. Nikada ne treba prestati sanjati makar i otvorenih očiju.

Ne, u životu ništa nije slučajno. On nam tako maestralno oduzima i natrag servira ljude koji su na našem putu sa velikim razlogom. Pa bio to razlog, sezona ili cijeli život, slučajnosti tu nema. Svakoga od nas, negdje iza krivine, čeka njegova Aida. Moja je došla u pravi čas. Nije slučajno.

Original: onkazeonakaze.blogspot.com

Foto&Video&Tekst preuzeti sa portala ForensicSoul
Izvor: ForensicSoul

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here