Lice ljubavi

0
129
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner

216.jpg

Jedino moje najdraže, da li čovjek može toliko voljeti, kao ja tebe?
Bez tebe, sve je neka sasvim druga dimenzija. Sunce je tu, more je isto plavo, kao i jučer, nebo crveno, mjesec mlad.

Hvar se čini na dohvat ruke, jedrilice prolaze, klize morem, neko uživa na jet-ski, parovi šetaju, sjede na klupama kraj mora. Dječica trče okolo, mješaju se razni jezici. Muzika svira, ljeto u zraku. Sve je na izgled isto…a opet, zrak drugačije miriše. Suton je sinoć bio crveniji, more za nijansu plavlje, zrak je ljepše mirisao. Moje srce jače lupalo.

Volim te, a to je i lako i teško, kao da voliš vjetar. Taj osvježavajući dah, tako potreban a opet neuhvatljiv. Blizu i daleko. Volim te, a to je i lako i teško, kao da voliš sunce. Treba ti za snagu, kad je daleko onda je hladno, blizu već goriš. Bez njega ne možeš. Ja te volim. Lako i teško, kao kad voliš kišu. Bez nje je suša, sa njom obilje.

Volim te. Kao otkucaje srca, krv u venama, dugu u moru. Kao što neko voli muziku, umjetnost, dodir hladne svile na koži. Za mene si raskoš , čudni začini i mirisi mog djetinjstva. Ti si zvuk ezana sa obližnjeg minareta, glas koji odzvanja nad pustinjom, zvuk zvona sa katedrale, odjek koraka po starim kaldrmisanim ulicama. Tihe molitve prošaputane na čudnim, egzotičnim jezicima.

Za mene, ti si miris cimeta, muškatnog oraha, sandalovine i bibera. Opijajući, omamljujući. Ti si boja šafrana i nježno roza orhideje, malo zelenog lista banane. Kaplja rose na ružinoj latici, crvena kao krv. Ti si šarena krila leptira, munja koja para nebo sive boje. Ti si i kraljevsko plava, zlatna i grimizno crvena. Kao snijeg bijela, boja odore mističnih derviša koji plešu svoj beskonačni ples u krug oko svoje osi, prvo lagano pa onda sve brže i brže. Dok ne postanu samo bijeli krug pred tvojim očima, krug koji se neprestano vrti, kao ja oko tebe.

Volim i tvoje misli, nadahnjuju me, dopunjavaju, završavaju nedorečeno. Ti si kao planinski izvor za mene, mjesto gdje gasim svoju neprestanu žeđ. Ti si produžetak svega, veliko olakšanje. Konačno neko kome ne moram ništa objašnjavati, dešifrirati. Neko ko može razumjeti, neko jači od mene ko me ne zamara, nego podstiče da tražim i upijam još.

Ti si moj šareni zmaj, visoko gore u oblacima Iranskog neba, moja čežnja za dalekim krajevima svijeta. Sjetni si zvuk saxofona i dodir lijepih lopovskih prstiju po crno bijelim tipkama klavira. Ti si muzika mog srca. Čuvar moje duše i moja druga polovina. Ti si meni sve.

Wikipedia i Webster definišu “ljubav” kao komplikovanu emociju u kojoj se isprepliću mnoge “sorte”, od čežnje, potrebe, naklonosti, sviđanja pa sve do pohote, strasti, ovisnosti, ljubomore, čak i po koje nijanse posesivnosti i mržnje. Začudo, nigdje nije spomenuto, ono što sam uvijek vjerovala, da je ljubav svjesna odluka uprkos svemu ostati uz odabranu osobu. Kroz zlo i dobro, tamu i svjetlost, rat i mir.

Ljubav kao i novčić, ima dva lica. Ono što se vidi i ono o čemu govore. Crno i bijelo, Jin & Jang, mržnja i ljubav, muško i žensko, snaga i slabost. Ljubav je ravnoteža, hod po žici iznad provalije. Voljeti, znači svjesno izabrati da si Ti “taj”, onaj koga volim. Zbog toga ti ne želim lomiti krila niti mjenjati tebe.

Ljubav je odluka. Voljeti te baš onakvog kakav jesi, sa lošim i dobrim stranama, jer pokušati promjeniti bilo što, više ne bi bilo voljeti tebe, nego nekoga sasma drugog.

“Ai” tradicionalni kineski znak za ljubav ustvari predstavlja sliku ruke koja predaje srce sa svoga dlana drugoj ruci. To je pravo lice ljubavi.
Ljubav je kad prstima nježno pomilujem sliku tvoje ruke kraj moga uzglavlja. Ljubav je i onda kad zamišljam da te dodirujem, usnama klizim niz tvoju kožu. Ljubav je i to kad me tijelo boli od želje za tobom, iako te nikad nisam tako iskusila.

Ljubav je kad srce brže zakuca od tvog glasa, iako si 80 kilometara daleko. Ljubav je kad znam da bih te i zatvorenih očiju mogla po mirisu prepoznati. Onda kad me rasplačeš a da i nisi svjestan da si me ranio, kad me nekom svojom ludošću nasmiješ i odneseš oblake. To je i rijetki zalazak sunca kad si kraj mene, prva zvijezda na nebu ili usamljeno buđenje zore.

Ljubav je tvoj dodir, miris ulja od lavande, moje ruke kako te miluju, tvoji prsti u mojoj kosi.
Ljubav je i onaj neobičan osjećaj pripadanja, kao da bez tebe krug nije potpun. Kad sam ti sjedila u krilu na stepenicama. Po prvi put se osjećala zaista tvojom, zaštićena kao malo dijete u krilu voljenog. Ljubav je i žal za time kako je neobično malo tih trenutaka i nada, da će ih možda, biti mnogo više.

Ljubav je kad mi fališ, ne u zlo doba u 3 ujutro, kad sam sasvim sama, nego u 3 sata popodne kad sam u prostoriji punoj ljudi.

Žao mi je što nisam rođena sa talentom da crtam…da jesam, tačno bih znala kako bi izgledalo moje remek djelo “Lice ljubavi”. Bila bi to slika koju viđam svaki dan. Naslonjena na staklo balkonskih vrata, pogleda uperenog u daljinu, ka tebi…dok me sa stakla posmatra tvoj odraz. Bez tebe ja više nisam “ja”. Eto…to je lice ljubavi.

Original: onkazeonakaze.blogspot.com

Foto&Video&Tekst preuzeti sa portala ForensicSoul
Izvor: ForensicSoul

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here