– Evo ga! Znao sam da je ovde!
– A šta ćemo da im radimo?
– Sumnjam da ćete da ih nahranite, ili samo posmatrate… A mogli biste mnogo toga od njih da naučite! Pogledajte samo kako su vredni…
– Paaaf… Gledaj tek sad kako su vredni – svaki gleda samo kako da se spasi… Paf-paf… A-a-a-aj! E-e-evo ti! Ti ćeš mene da grizeš! Hmmm, ne ostaje mi ništa drugo nego da zatražim podršku artiljerije… Dodaj mi taj kamen!
– Ne daj mu, molim te…
– Buuum…
– Obojica ste životinje! Kazaću vas mami…
– Idi, beži! Igraj se tamo sa onim tvojim lutkama… Pih, devojčice… Kazaću vas mami… Njanja-nja-nja…
– A zašto ih ubijamo?!
– Zato što su glupi, a i ima ih na milione, svuda… Pogledaj ih samo – gamižu, bez ikakvog smisla ili cilja, baš su glupi… A umnožavaju se kao… Uh! Prošli put, kada smo dolazili, sasuo sam im punu kofu vode u rupu, a oni se opet razmileli kao da ništa nije ni bilo…
– A da im sipamo tečni sapun?! Ili…
– Ne! Nije mi to zanimljivo… Ovako je bolje – samo dođem, paf-paf, i odem, a oni ostanu u čudu i strahu kada ću ponovo da se vratim… Ali možemo da ih pržimo na suncu! ‘Ajde sa mnom da donesem lupu…
– Hajde…
* * *
A na zemljištu koje su ostavili za sobom, vrsta koja je sebe smatrala inteligentnom trudila se da sanira posledice, da razume zašto nastaju zemljotresi, i razvije tehnologiju koja bi ih štitila od kataklizmičnih asteroida.
Оставите одговор