Snovi

127

46.jpg

SNOVI

Um ima samo jednu mogućnost, a to je da može da sniva. To snivanje se neprestano nastavlja čak i za budnog stanja. Zbog toga Sosan ili Isus neće da prihvate da ste budni jer san ima samo jedan uslov: da se događa za vrijeme spavanja. Te dvije stvari se moraju prvo shvatiti: um je izvorište svih snova, a snovi se mogu dogoditi samo za vrijeme spavanja. A ako vi snivate dvadeset i četiri sata na dan, tada je jedna stvar sasvim izvjesna: da vi brzo zaspete. Zatvorite oči na jedan trenutak, i san je tu; to se nastavlja ispod površine. Čak i kada si zauzet, kada shodno svim spoljnim razlozima ti izgledaš budan, duboko u tebi struja snivanja se i dalje odvija. Bilo kada da zatvoriš oči, snovi će biti tu. Oni se nikada ne prekidaju našim zaokupljenostima. Ti šetaš ulicom, voziš automobil, radiš u fabrici, u kancelariji – to se nastavlja. Kada odeš na počinak, tada se to još više izrazi jer si tada nezaokupljen, sva pažnja se usmjerava ka umu.

To je upravo nalik zvijezdama. Za vrijeme dana ne možeš vidjeti zvijezde na nebu. One su tu, inače, gdje bi otišle? Ali usled uticaja sunčeve svjetlosti, ti ih ne možeš vidjeti. Ako siđeš u duboki zdenac, nekoliko stotina metara dubok, odatle ćeš moći vidjeti zvijezde i za vrijeme dana. One su uvijek tamo, ali zbog velike svjetlosti, ti ih ne možeš vidjeti. Mrak je potreban da bi se one ukazale.

Isto se događa i sa snovima; snovi su prisutni i za dana ali je mrak potreban da bi ih mogao vidjeti. To je isto kao kada odeš u pozorište. Ako su vrata otvorena, predstava se može odvijati, ali je ti ne možeš vidjeti. Zatvori vrata, načini sobu mračnom, i ti ćeš tek tada dobro vidjeti.

Snivanje je stalni proces unutar vas, a dok se taj kontinuitet ne prekine, ti ne možeš saznati što je istina. Pitanje nije da li je istina daleko ili blizu, pitanje je da li je um sanjiv ili ne. Zato bazični problem nije u tome kako pronaći istinu; ti je ne možeš naći sa usnulim umom jer će se dogoditi da tvoj um prisvoji sve što se stavi pred njim. Tvoji snovi će se tako projektovati na njega, ti ćeš samo to interpretirati. Ti nećeš biti u mogućnosti da uočiš kakvo je to. Ti ćeš to vidjeti u skladu sa svojim snovima, ti ćeš tako to krivotvoriti. Istina je tu jer samo istina može biti prisutna – neistina se ne može održati.

Šankara je podijelio stvarnost u tri kategorije, a te kategorije je dobro razumjeti. Jedna kategorija je kategorija istine: ono što jeste. Zapravo, ništa drugo i nije moguće; samo je istina, i samo istina može biti. Druga kategorija je ta koja je neistinita, koja ne može biti. Nikakve mogućnosti za to ne postoji, jer kako neistine može biti? Da biste bitisali, istina je potrebna. Stoga, neistina je ne-biti, istina je biti. Onda je Šankara našao i treću kategoriju koju je nazvao snivanje, pričinjavanje, iluzija, maya: ono što nastoji da bude ali nije. Dakle, to su tri kategorije.

Istina je ono što jeste. Ako su tvoje oči čiste, nezamagljene, ako um nije usnio, tada postoji samo jedna kategorija – istina. Ali ako tvoj um sniva, tada one druge dvije kategorije dolaze na vidjelo, ostvaruju se. San je, na neki način, ono što ti sanjaš. A on nije stvaran upravo zbog toga što ne korespondira sa stvarnošću. Ti noću sanjaš da si postao kralj. Ujutro otkrivaš da si i dalje onaj isti prosjak. San je bio lažan, ali ipak je bilo sna koji ima neki kvalitet istine jer se to, na neki način, makar i u snu, dogodilo. I u tom trenutku takvog događanja, ti si sasvim povjerovao da je to istina, inače bi to odmah prestalo.

Ako postaneš svjestan činjenice: „Ja sanjam, i ovo je lažno“, san će tada biti slomljen, ti ćeš se probuditi. San traje nekoliko sati; on ima samo neki kvalitet istine, kao da postoji. Ali to nije istinito jer ujutro uvidiš da je to bio samo san. To su samo bile misli, povjetarac, latice cvijeta na nebu – izgleda kao da je stvarno, ali je to bilo nestvarno. Istina je bitisanje, neistina je ne-bitisanje, a između to dvoje postoji svijet snova – on nosi kvalitet oboje. Um je izvorište snivanja, tako je i iluzoran. Um je ishodište svih maya. Ti možeš umišljati da ćeš dostići istinu ako se usamiš i odeš u Himalaje. To nije istina jer tvoja kuća nije maya, tvoja supruga nije maya, tvoja djeca nijesu nestvarna. Tvoj um je maya.

A kako ćeš napustiti ovaj svijet i otići u Himalaje? Um je unutar tebe. Ako to možeš odbaciti, ti to možeš odbaciti bilo gdje. Ako to, pak, ne možeš odbaciti, to nećeš odbaciti ni na Himalaje. Supruga, djeca, dom, svijet, sve to je nazvano maya, iluzija, u drugorazrednom smislu – ali supruga je živa, ona ima biće. Ona je brahma za sebe, ona je istina – ne kao supruga već kao duša. Tvoj um, međutim, predstavlja nju kao ženu: „Ona je moja žena“. Tada je san stvoren. Ona je tu, potpuno istinita! Ti si tu, sasvim istinit! A između to dvoje, san se ostvaruje. Ti nju nazivaš svojom suprugom, ona tebe zove svojim suprugom. Sada san postoji između to dvoje, a snovi su uvijek košmarni, ti ne možeš predugo tolerisati jednu iluziju. Iluzija je ograničena; prije ili kasnije će nestati. To nikako ne može biti vječno, ne može trajati stalno.

Ti zavoliš neku ženu, san je stvoren. Ali koliko dugo možeš sanjati? Kada medeni mjesec prođe, san će biti okončan, možda i prije. Šta ćeš onda raditi? Tada ćeš nastojati da se pretvaraš jer ćeš postati rob svojeg obećanja. Pretvaraćeš se da i dalje voliš, pretvaraćeš se da: „Ti si mi i dalje predivna“; pretvaraćeš se kao: „Ne postoji osoba slična tebi“. Sve je to sada samo pretenzija, pretvaranje, gluma. Kada se pretvaraš, i kad je san već slomljen, ti i dalje vučeš svoj san; to postaje teret i noćna mora. Zbog toga živiš u takvoj patnji. Ta patnja nije ništa drugo do slomljeni snovi, razbijena duga, slomljene iluzije, pretvaranja. A pošto si previše uložio u njih, ti više ne možeš pogledati istinu: tako od samog početka oni bivaju snovi.

Radije no što bi pogledao istini u oči, ti ćeš odgovornost prebaciti na drugog. Ti ćeš reći: „Ova žena me prevarila. Ona nije tako dobra kao što je izgledalo. Ona me obmanula, ona nije pokazala svoje pravo lice“. I ti tako nećeš vidjeti ono što je bitno. Ti ćeš oko nje graditi snove, a usljed tih snova nećeš biti ni u prilici da vidiš istinu, stvarnost. Ona će, isto tako, stvarati snove o tebi. Zato, kada dvije osobe budu zaljubljene, one više nijesu dvoje, oni tada postaju četvoro: jedno je zaljubljeni, drugo je voljena, a između to dvoje je voljena koja je proizvod uma zaljubljenog, i zaljubljeni koji je produkt uma voljene. To dvoje su snovi, i to dvoje nastoje da se kreću. To ćeš uvidjeti prije ili kasnije; kada snovi budu slomljeni, vi ćete opet biti dvoje a ne četvoro. Kada ste udvoje, uvijek će biti nevolja. Tada ćeš poželjeti da odgovornost prebaciš na drugog: „To je zbog njega“. Tako ćeš ponovo promašiti stvar. To znači da ćeš stvoriti isti san od druge žene, misleći: „Ova žena me neće prevariti, ja sam sada pametniji.“ Ali um nije nikada pametan. Suština uma je glupavost, tako da um nikada ne može biti mudar. On može biti lukav, lukav na svoj glupavi način, ali nikada ne može biti mudar. To nije u njegovoj prirodi jer se mudrost ostvaruje samo onda kada snovi nestanu. Stoga, ako je snivanje bazična realnost uma, on nikada ne može biti mudar.

Buda je mudar jer kod njega ne dominira um. Sosan je mudar jer bitiše u stanju ne-uma; svi snovi tako prestaju. On stvari oko sebe vidi onakve kakve jesu. Ti nikada ne gledaš tako na stvari oko sebe; ti ih miješaš sa svojim zamislima. A ti si uplašen da pogledaš u njih sa čistim očima jer znaš, nesvjesno, negdje duboko u sebi, ti znaš da stvari nijesu onakve kakve ih ti vidiš. Ali ti misliš, ako pogledaš u stvari realno, to će biti previše za tebe, biće preteško – nećeš biti u mogućnosti da to istrpiš. Ti ćeš to miješati sa snovima samo da bi izgledalo primamljivije. Misliš da je tako bolje, zato sve to prelivaš sa slatkim sirupom. Ako tako prelivaš i osobe u snovima, zar one bivaju slađe? Ne, ti tako samo varaš sebe, nikog drugog. Odatle toliko puno očaja.

Ta bijeda i jad se događaju zbog našeg snivanja, i mi moramo biti svjesni tog fenomena. Ne bacaj odgovornost na drugoga, inače ćeš stvoriti neki drugi san. Zato uvidi da si ti taj koji projektuje, makar ti to bilo teško.

U bioskopu gledaš prema platnu, nikada ne gledaš pozadi – iako se projektor nalazi pozadi. Film se ne stvara na platnu; na platnu je samo projekcija sjenki i svjetlosti. Film se odvija upravo pozadi, ali ti nikada ne pogledaš tamo. Projektor je tamo. Tvoj um je u pozadini svih stvari, i um je taj projektor. Ali ti uvijek gledaš u druge jer su drugi ekran.

Kada si zaljubljen, ta osoba ti izgleda predivno, neuporedivo. Kada si u mržnji, ta ista osoba biva najružnija, i ti nikada ne možeš postati svjestan kako to da jedna ista osoba može biti najružnija i najljepša u isto vrijeme. Kada si zaljubljen, ta osoba je cvijet, ruža, vrtna ruža bez trna. Kada je ne voliš, kada je mrziš, taj cvijet nestaje, ostaje samo trn, nema više vrta – tako ružna, tako prljava da je ne možeš ni pogledati. I tako ne možeš nikada postati svjestan onoga što radiš. Kako su ruže tako brzo uvele, samo u jednom minutu! Čak nije bio potreban ni interval od jedne minute. Ovog trenutka si zaljubljen, a već sledećeg je mrziš; ista osoba, isto platno, a čitava se priča mijenja. Samo pogledaj, i brzo ćeš biti u mogućnosti da uvidiš da ta osoba nije razlog, ti si nešto sam isprojektovao. Kada izmisliš ljubav, tada ta osoba izgleda ljupko; kada isprojektuješ mržnju, tada ona biva ružna. Ta osoba nije to; ti nijesi uopšte vidio pravu osobu. Ti i ne možeš vidjeti stvarnost zamišljenim očima.

Ako stvarno želiš da spoznaš što je istina, tada ti knjige i spisi neće biti od koristi. Neće pomoći ni odlazak u Himalaje. Samo ti može pomoći jedna stvar: počni gledati stvari bez uplitanja uma. Pogledaj cvijet, i nemoj dopustiti umu da bilo što kaže. Samo gledaj u to; to će biti malo teško usled starih navika interpretiranja. Ti si znao da to objašnjavaš, a takva objašnjenja mijenjaju stvari. Objašnjenja zavise od određenog uma.

Mula Nasrudin je zatražio od suda da se razvede od svoje žene. Rekao je sudiji: „To je nemoguće. Svakog dana kada dođem kući, ona sakrije po nekog novog muškarca u ormaru.“ Sudija je bio zapanjen i reče mu: „Svakog dana?“

Nasrudin odgovori: „Svakog dana! I ne uvijek ista osoba – svakog dana je to neko drugi.“

Da bi utješio Nasrudina, sudija reče: „Mora da si veoma povrijeđen. Ti se vratiš kući umoran i pomisliš kako te žena čeka da ti poželi dobrodošlicu i poljubi, a kada dođeš kući uvijek nađeš drugog čovjeka sakrivenog u tvojem ormanu. To je zaista loše.“

Nasrudin mu odgovori: „Da, osjećam se veoma uvrijeđen jer nikada ne mogu naći mjesto gdje da okačim svoju odjeću.“

Sve ovisi o tome kako um objašnjava stvari.

Potom je Nasrudin napustio svoju ženu i pobjegao. Bio je uhvaćen i ponovo doveden pred sud. Sudija mu je rekao:

„Ti si bjegunac, i treba da budeš kažnjen.“

Nasrudin mu odgovori: „Čekajte! Prije no što donesete odluku morate vidjeti moju suprugu. Kada vidite moju ženu, nećete nikada reći da sam bjegunac. Jednostavno ćete reći da sam kukavica. Tada ću ja to prihvatiti. Ja nijesam bjegunac, samo kukavica. Ali prvo pogledajte moju ženu.“

Kako vi gledate na stvari, to ne ovisi o stvarima već o vama. Stvari se neće promijeniti dok ne dospijete do tačke kada ćete odbaciti objašnjenja uma, i samo pogledati direktno u stvari, pogledati odmah. Um je tvoj posrednik. On ti donosi stvari u izobličenom obliku, on ti stvari izmiješa sa svojim objašnjenjima. One više nijesu čiste. Zato je jedini put do istine: kako naučiti da budete neposredno sa svojim gledanjem na stvari, kako odbaciti lažnu pomoć uma… Ta usluga uma je problem jer um može samo stvoriti snove. Um može stvoriti divne snove, i ti ćeš biti oduševljen. Kroz tvoje oduševljenje snovi počnu izgledati stvarni. Ako si previše oduševljen tada si intoksiniran, tada više nijesi sa svojim osjetilima. Tada je sve samo tvoja projekcija stvarnosti. Postoji previše umova, onoliko umova koliko i osoba, jer svaka osoba živi u svome svijetu. Ti se možeš smijati tuđoj gluposti, ali dok se ne počneš smijati svojoj ludosti, nećeš biti sposoban da postaneš tao čovjek, čovjek prirode, čovjek istine. Što onda da se radi?

Pokušaj da ni male stvari ne unosiš u um. Pogledaj cvijet – samo ga gledaj. Nemoj reći kako je divan ili ružan. Nemoj ništa reći! Nemoj upotrebljavati riječi, nemoj verbalizovati. Samo gledaj! Um će se tada početi osjećati nelagodno, neprijatno. Um će željeti da nešto kaže. Ti samo reci umu da bude miran, da ti želiš da na miru gledaš cvijet. U početku će to biti teško, ali nemoj da otpočneš sa stvarima koje te puno uključuju. Biće veoma teško da gledaš svoju suprugu, a da ti riječi ne dolaze na um. Ti si previše upetljan u odnose sa njom, previše si emocija uključio. Bilo da je to ljubav ili ljutnja, previše je upletenosti.

Počni za promatranjem stvari koje su neutralne – stijene, cvijeće, drveće, izlazak sunca, ptice u letu, oblaci na nebu. Samo gledaj stvari sa kojima nijesi previše upleten, sa kojima možeš ostati nepoistovjećen, sa kojima možeš ostati indiferentan. Počni sa neutralnim stvarima, i tek potom pređi na situacije koje su prepune emocionalnih naboja. Ljudi griješe kada počinju od emocionalnih situacija jer je to skoro nemoguće sagledati. Ti voliš ili mrziš svoju suprugu, nema ništa između. Ako voliš, ti voliš ludo, ako mrziš, ti ludački mrziš. U obije prilike, riječi dolaze. Skoro je nemoguće da se riječi spriječe jer je toliko puno učestalosti korišćenja riječi, stalno se nešto govori.

Jednog jutra sam bio gost u Mula Nasrudinovom domu. On je upravo pio čaj kada sam nailazio. Njegova supruga reče: „Dragi, dok si noćas spavao, u snu si govorio puno nepristojnih stvari o meni.“

Nasrudin me pogleda i reče: „Ko kaže da sam spavao? Ja ne mogu reći takve stvari u budnom stanju, zbog toga sam se pretvarao da spavam.“

Bilo u snu ili u budnom stanju, kada si emocionalno previše zanesen, veoma teško je da ostaviš misli po strani. To će doći samo. Zato prvo izaberi neku situaciju koja nije bremenita takvim raspoloženjima. Kada dobiješ osjećanje da si spreman reći „da“, tada iskoristi priliku i da pogledaš u bremenite situacije u vašim odnosima. Malo po malo će se osoba osjećati sposobna za to. To je nalik plivanju: u početku ćeš biti uplašen i nećeš moći vjerovati kako ćeš opstati. A pošto si radio sa umom veoma dugo vremena, ti nećeš moći povjerovati da bez misli možeš opstati i jedan trenutak. Ali pokušaj!

Što više budeš stavljao misli po strani, više će ti se svjetlosti ukazivati. Kada nema snova, tada se otvaraju sva vrata, svi prozori se otvaraju i svjetlost dopire do tebe, sunce izlazi i dolazi do tvog pravog srca; svjetlost te obasipa. Što manje bivaš opterećen snovima, ti postaješ sve više ispunjen istinom. A kada tvoji snovi tokom budnog stanja prestanu, tada će, malo po malo, i snovi za vrijeme spavanja prestati. To je usled toga što su tvoji snovi postojali samo zbog neprestanog nesvjesnog kruženja. Ako bi se oni negdje prekinuli, malo po malo bi se sva kuća srušila. Dovoljno je da izvučeš samo jednu ciglu iz njenog temelja, čitava kuća će se polako početi pretvarati u ruševinu.

Ako tokom dana možeš gledati stvari oko sebe bez snivanja, tada će tokom noći biti sve manje i manje snova, jer tvoje noći nijesu ništa drugo do refleksije dana, nastavak istog procesa. Kada je dan drugačiji, tada je i noć drugačija. Kada si budan – a pod tim ne podrazumijevam sjedenje otvorenih očiju već kada ne snivaš…

Isus je običavao da govori svojim učenicima: „Budite budni!“ Jesu li oni neprekidno spavali pred njim? Zato je on svakog dana opominjao: „Budite budni!“ Buda je svaki dan podučavao svoje učenike sa: „Budite budni!“ Zašto? Oni su bili budni pred njim sa otvorenim očima kao što ste i vi sada, ali Buda i Isus su svakodnevno opominjali „Budite budni!“ Oni su pod tim mislili: „Ne sanjajte, samo budite ovdje! Nemojte ići nikuda drugo!“ U vašim sjećanjima, u prošlost, vi samo snivate; u budućnost, u zamisli, vi samo sanjate. Budite sadaovdje – samo tada nema snova.

U sadašnjem trenutku nema snova. U sadašnjosti nema misli. Sada postojite samo vi i istina. A tada ne postoji jaz između vas i istine – oboje je istinito, i tu nema barijera. Vi se stapate sa istinom, i istina se stapa sa vama. Vi postajete Brahma, a Brahma postaje vi. Snovi su stvorili ogradu oko vas, nevidljivu ali suptilnu i veoma moćnu.

Osho

Knjiga o ništa

Tekst: © Osho International Foundation
Izvor: OSHO Informativni centar Montenegro

PODELI
"Moja poruka nije doktrina, nije filozofija. Moja poruka je svojevrsna alhemija, nauka preobražaja, zato samo oni koji su voljni da umru onakvi kakvi su sad, i da se ponovo rode u nečemu novom koje nijesu ni mogli pojmiti, trenutak je upravo sada... samo oni hrabri ljudi će biti spremni da slušaju jer je takvo slušanje riskantno. Slušajući, vi preduzimate prvi korak ka vlastitom preporođenju. Zato to nije neka filozofija od koje možete načiniti ogrtač i hvaliti se okolo sa tim. To nije neka doktrina u kojoj ćete naći zaključke za vaša uznemirujuća pitanja. Ne, moja poruka nije verbalna komunikacija. Ona je daleko riskantnija. To nije ništa drugo do umiranje i preporađanje."

POSTAVI ODGOVOR