Koliko je sati?

54

ID-10035106.jpg

Nešto sam zaboravila…

Jutro je! – poviče glasno da je čujem te nastavi dalje sa jutarnjim obavezama.
“Oh, ne, još jedan od onih tmurnih i dosadnih dana”, pomislih u sebi.

Ustala sam iz kreveta, na brzinu se spremila, ugrabila nespretnim rukama torbu i izletjevši van iz stana pratio me osjećaj kako sam nešto zaboravila. Mrmljajući ljutito spuštala sam se niz stepenice u pokušaju da otvorim kišobran kako bih kišu dočekala spremna.
“Bok! Kako ste? Što li je hladno danas!” – prozborih nekoliko rečenica sa poznanicima i krenem dalje u žurbi i ljutita pogleda mučeći samu sebe i prekapajući po torbi da provjerim jesam li nešto zaboravila ponijeti.

Kiša je padala tek toliko da sam morala držati kišobran. Hodajući niz ulicu, capkajući po lokvama, približavala sam se nepoznatome starcu. Hodao je polako, bez kišobrana i smješkao se. Pomislih kako je svijet pun čudaka. Odlučila sam spustiti glavu i proći pored njega, ali, iznenadila sam samu sebe kada sam ga ipak pozdravila.“Dobar dan.“ – jednostavno mi je izletjelo. Čak sam i malo zastala.
I on je zastao, pogledao me, uzvratio pozdravom i upitao: „Reci mi, koliko je sati?“.
Iznenađena pitanjem počela sam računati koliko je prošlo od kad sam zadnji puta pogledala na sat. „Negdje oko 11:30, rekla bih“ – nestrpljivo mu odgovorim, jer žurim.
„U redu, hvala ti“, reče starac i okrene se od mene.
U tom trenutku ja ipak odlučim pogledati na sat ireći mu točno vrijeme.
„Čekajte, samo trenutak, reći ću vam koliko je točno sati.“
Uputio mi je prodoran pogled i rekao:“Hvala, znam koliko je sati, samo sam se htio u nešto uvjeriti.“
Nastavio je put, sa smješkom na licu, bez kišobrana.

Zastala sam i odjednom mi se nigdje više nije žurilo. Zatvorila sam kišobran, usporila korak i nabacila osmijeh. Shvatila sam što sam bila zaboravila. I to nije bilo u torbi.

“Hands Touching” – Image courtesy of worradmu / FreeDigitalPhotos.net

Foto&Video&Tekst preuzeti sa portala Praktičan život
Izvor: Praktičan život

PODELI

POSTAVI ODGOVOR