Valovi u nama

48

Wave, Bubbles, Foam, Spray, Energy, Water, Splash

Nemam problem javno priznati da često pogriješim. Ponekad sam u dilemi ili blago sjetan, ponekad kolebljiv, neodlučan, hedonistički lijen… no neuporedivo češće i više lucidan, sabran, budan, jasan, radostan, vrijedan, hiperkreativan, inspirisan…

Dok u društvu šetam plažom, posmatrajući valove, postavljeno mi je pitanje:

’’Što za tebe znači izraz ’’Jedan je život’’ i kako gledaš na pojam grijeha?’’

Nisam tražio odgovor u umu/knjigama, pogledao sam u prirodu, valove pred nama i lako našao odgovor. Grijeh je uvjek kada iznevjerimo svoju pravu prirodu. Druga stvar je što je grijeh normiran, sociološki, religijski, etički…

Mene zanima priroda, a njoj niko ne postavlja norme, ona ih sama iz trena u tren određuje i ruši, baš kao ovaj val pred nama, dođe i povuče se, a potom dođe neki drugačiji. Pa zar bismo šetali sada ovom plažom i zar bi nam more plijenilo pažnju da priroda ovih valova nije baš takva, proizvodeći stalno drugačiji, nepredvidiv šum, ambijent!? Bilo bi kao i bilo gdje drugo u urbanom ambijentu. Pa ipak, svi grabimo da u slobono vrijeme izađemo u prirodu, zar ne!?

Ja živim obratno od većine meni znanih, u raskošnom i stalnom skladu sa prirodom u sebi i van sebe, a samo ponekad se ’’okliznem’’ i ’’zaboravim’’. Proporcija prirodnog i neprirodnog mi je znatno drugačija. Valovima, biljkama, oblacima, planetama … niko ne propisuje kako da se kreću, što je ispravno. Priroda zna! Priroda jeste! Ona nema dileme, ona spontano, silno iz trena u tren eksperimentiše, uvjek vjerna sebi.

Ne-prirodnim ljudima su potrebne norme i kontrola. Imaju li ovi valovi ’’pastira’’? Da imam 200 godina pred sobom, možda bih sebi i priuštio po koju ne iskrenost, ovako… imam vremena, samo za najbolje, najvrijednije, pa ipak ponekad mi se omakne, ’’tresnem o pod’’ onako ljudski. Želim iz trena u tren da budem sve bolji, i da spokojno jednog dana umrem, znajući da sam uvjek bio iskren i davao svoj maksimum. Boli me već i sada pomisao da taj posljednji rezime bude ne zadovoljavajući. Nije me briga za koncepte ’’što nakon smrti?’’.

Još kao mlad momak zapisao sam: ’’Učili su me što je prošlost, a što budućnost, nisu me učili, što je sadašnjost. Sada kada znam što je sadašnjost, znam da nisu znali što je prošlost, a što budućnost.’’ Ljudi kao Petar i ja, mogu biti ’’opasno’’društvo. Zato što nagovaramo ljude da nam ne vjeruju, nego sve provjeravaju, svojim iskustvom, testiraju i da uvjek žive svoju istinu! Hvala ti na pitanju i valovima mora na odgovoru.’’

 

Nebojša Vučković, Petar Perović                                                                                   www.zlatnicovjek.com

 

 

PODELI
Autori su prijatelji koji su skupa napisali knjigu. Za pisanje je trebalo sedam godina, a za njeno nastajanje cio zivot. Već deset godina vodimo radionice samorazvoja u CG gradovima.

POSTAVI ODGOVOR