Kamenčić želja

1

Česta je scena bacanje kamena u more uz zamišljanje želje.  Da li ste to nekada radili i da li vam se želja ostvarila?

O kakvom ritualu je riječ i koja mu je simbolika? Kao prvo prevedimo more kao simbol.  Nije li more simbol izobilja i ’’okean’’ mudrosti?

Dakle jedan dio nas bacamo tj. prepuštamo samom životu/postojanju.
Mudrost je u nama, čovjekovom najvrijednijem aspektu – našoj pravoj prirodi.

Koja je simbolika kamena?

Prije svega treba reći da su želje zapravo naše neostvarene potrebe.

Kako se osjećamo kada nam bilo koja potreba nije ostvarena? Pa ne baš ugodno, zar ne? Osjećamo se zapravo manje ili više kruto, baš kao kamen tvrdo. Dakle, jasno je, kamen je simbol neostvarene želje.

A bacanje/hitanje kamena u more? To znači da svoju neostarenu potrebu povjeravamo najboljem dijelu u nama – predajemo našoj unutarnjoj, pravoj prirodi.

Poznato je da od tla zavisi i kvalitet uzgoja. Naša prava priroda najbolje je ’’tlo’’ za naše istinske potrebe. U ovom ritualu dato je sve što je potrebno za ostvarenje bilo koje naše istinske potrebe, samo što su ljudi banalizovali simboliku i očekuju da more odradi posao umjesto nas. Dakle, dato je: što i kako!

Potrebno je razumjeti još dva aspekta ovog rituala. Prvo, bacanje je potpuno predavanje, prepuštanje, povjerenje u život. Suprotno svakoj sumnji i kalkulaciji.

Život baš to voli i želi, samo da mu se predamo, povjerimo, a ne umom trgovački kalkulišemo i cjenkamo se sa samim životom.

Takve ono uvjek nagradi, čak i neuporedivo više nego što je traženo. Drugo, važno je praviti razliku između istinskih i lažnih  potreba. Lažna potreba nema nikakve šanse da se ostvari, a istinska potreba jedva čeka i stalno pokušava i pronalazi način, ako joj poklonimo pažnju. Lažnu ideju ćete razlikovati od istinske po tome što je lažna nezasita i uvjek bi još, dok je istinsku moguće u potpunosti ispuniti i potom preći na neku drugu. Prva je želja naše uvjek ograničene i ograničavajuće ličnosti – ega, a druga je prirodan impuls čovjekove prave prirode. Nije lako razlikovati, ali je moguće pripremiti se, profiniti svoju senzitivnost za takvo razlikovanje, sve češćim tjelesnim opuštanjem i mentačlnim utišavanjem a potom, strpljivim i pažljivim osluškivanjem tihih i nježnih unutarnjih impulsa tj. glasova čovjekove prave prirode. Ona je veoma gospodstvena i beskrajno strpljiva i neće da ’’progovara’’ dok naš ego brblja.

Svakodnevno ’’bacajmo kamenčiće u more’’, gdje god bili.

 

Autori: Nebojša Vučković i Petar Perović 

 

 

 

 

POSTAVI ODGOVOR