Djeca znaju, a svi smo (bili) djeca!

10

Picking Flowers, Girl, Child, Beautiful, Person, Little

Sjedim za radnim stolom i pripremam se da pišem novi prilog. Prilazi mi djevojčica Darija (4 godine) i pita što radim. Odgovaram da se spremam pisati pismo odraslim ljudima koje će oni čitati.

’’A o čemu pišeš?’’
’’O tome kako da se odrasli igraju. Odrasli ljudi često zaborave na igru iako vole da se igraju.’’
’’A kako to?’’
’’Ne znam draga, ali znam da ko se ne igra tome je jako dosadno.’’
’’Ne igraju se!?’’
’’Većina odraslih se ne igra. Što ti kažeš, kako odrasli treba da se igraju?’’
’’Ja izađem ispred zgrade sa drugaricama i igramo se i bez igračaka, tako treba da se igraju. Gdje god da su, stalno treba da se igraju.’’
’’Slažem se dušo. Hvala ti. Idem to i da im napišem.’’

I eto, pišemo vam, kao odrasli podsjećamo na ono što Darija i njeni drugari znaju. Podsjećamo jer smo svi nekada bili djeca. Veoma je zanimljiv Darijin komentar da nam za igru nisu potrebne igračke. Hajde da to prevedemo na ’’jezik odraslih’’.

Svaki put kada kažemo: da ne možemo uživati bez nečega, da nam treba još samo malo vremena, novca, drugačijih ljudi… tada se ne igramo. Tada odlažemo igru. Sva ta nabrajanja navodnih preuslova samo su izgovori za stalnu igru.  Kao odrasli trebali bismo biti majstori igre.

Imati sposobnost igrati se bez ’’igračaka’’ znači biti kreativan, slobodan od pomagala, inventivan i inovativan, biti alhemičar koji sve može da transformiše u ono što želi i svemu dati značenje kakvo nama odgovara, uživati u svakom trenu, u samom procesu igranja. To znači biti ne dovršiv, stalno drugačiji, inspirisan i inspirativan.

Da konkretizujemo, da li možete izaći van bez mobilnog, novčanika, kompjutera i odlično se provesti sa prijateljima? No, čini se kako društvo baš i ne voli, ne podržava i ne promoviše život kao igru. Ozbiljnost, krutost, strogost, rivalstvo, agresija i destrukcija… više se cijene od plemenite, humane, kreativne igre. Svaka aktivnost podjeljena je strogo na rad i odmor. Naporno radimo, da bismo se potom navodno odmarali. A što ako postoji mogućnost da radimo i odmaramo istovremeno?! Što ako postoji mogućnost da djelamo i budemo u igri istovremeno?!

Tome nas nisu učili u školama, no to ne znači da ne postoji takav model funkcionisanja. Svako kreativno djelanje, spontano je, odvija se lako i odmarajuće, osvježavajuće. Objedinjuje odmor i rad istovremeno. Da li je to moguće? Pogledajte djecu dok rukama u pjesku crtaju ili oblikuju figure. Izgledaju li kao da se umaraju? A djelo je pred njima! Djeca znaju! Malo smo se naivno zaboravili…

 

Autori: Nebojša Vučković, Petar Perović

PODELI
Autori su prijatelji koji su skupa napisali knjigu. Za pisanje je trebalo sedam godina, a za njeno nastajanje cio zivot. Već deset godina vodimo radionice samorazvoja u CG gradovima.

POSTAVI ODGOVOR